Nitko nije vjerovao da je moguće: Sadili su stabla u jednoj od najvećih pustinja, a sateliti sada pokazuju rezultat

Na rubovima jedne od najvećih pustinja na svijetu odvija se jedan od najambicioznijih ekoloških projekata današnjice. Novo znanstveno istraživanje pokazuje da masovna sadnja drveća u Kini postupno mijenja ulogu pustinje Taklamakan, pretvarajući je u područje koje iz atmosfere može apsorbirati sve više ugljikova dioksida (CO₂).

Riječ je o golemoj pustinji koja se prostire na oko 337.000 četvornih kilometara, površini većoj od američke savezne države Montane. Okružena visokim planinskim lancima, Taklamakan je tijekom većeg dijela godine izolirana od vlažnog zraka, zbog čega vladaju iznimno suhi i negostoljubivi uvjeti za većinu biljnih vrsta.

Unatoč tome, posljednjih desetljeća Kina provodi velik projekt sadnje drveća na rubovima pustinjskih područja. Cilj je zaustaviti širenje pustinje i stabilizirati pješčane dine, ali i povećati količinu vegetacije koja može apsorbirati CO₂ iz atmosfere.

Znanstvena analiza sada pokazuje da se na tim područjima vegetacija postupno širi, a s njom raste i sposobnost krajolika da veže ugljik.

Jedan od autora studije, profesor planetarne znanosti Yuk Yung, ističe da ovakvi projekti otvaraju novu perspektivu u borbi protiv klimatskih promjena.

Prema njegovim riječima, takve intervencije pokazuju da je moguće usporiti proces dezertifikacije, odnosno postupnog pretvaranja plodnog tla u pustinju.

Taklamakan je desetljećima smatrana gotovo “biološkom prazninom”, jer je više od 95 posto njezine površine prekriveno pomičnim pijeskom. Tijekom druge polovice 20. stoljeća pustinja se dodatno širila, osobito nakon snažnog gospodarskog razvoja i širenja poljoprivrednih površina u Kini.

Takve promjene uzrokovale su i učestalije pješčane oluje, koje odnose plodno tlo i na njegovo mjesto talože pijesak, ubrzavajući degradaciju zemljišta.

Kako bi zaustavila taj proces, Kina je još 1978. godine pokrenula golem projekt pošumljavanja poznat pod nazivom Three-North Shelterbelt Program, često nazivan i “Veliki zeleni zid”.

Plan projekta je do 2050. godine zasaditi milijarde stabala na sjeveru zemlje, osobito uz rubove pustinja Taklamakan i Gobi.

Do sada je posađeno više od 66 milijardi stabala, a rezultati se postupno počinju vidjeti u promjeni krajolika.

Prema dostupnim podacima, Kina je 2024. godine dovršila zeleni pojas oko pustinje Taklamakan, čime su stabilizirane brojne pješčane dine i smanjeno njihovo pomicanje.

Istodobno je ukupna šumska pokrivenost u zemlji značajno porasla – s oko 10 posto teritorija 1949. godine na više od 25 posto danas.

Kako bi procijenili stvarni učinak tih promjena, znanstvenici su analizirali podatke prikupljene tijekom posljednjih 25 godina.

U istraživanju su kombinirali terenska mjerenja vegetacije sa satelitskim podacima o oborinama, fotosintezi, vegetacijskom pokrovu i kretanju ugljikova dioksida u atmosferi.

Uz to su koristili i model Carbon Tracker, sustav koji prati izvore i ponore CO₂ na globalnoj razini.

Rezultati pokazuju jasan trend: vegetacija na rubovima pustinje raste, a količina CO₂ koju ona apsorbira postupno se povećava.

Tijekom kišne sezone, koja traje od srpnja do rujna, zabilježena je znatno veća količina oborina nego tijekom ostatka godine. U tom razdoblju količina kiše bila je oko 2,5 puta veća nego u sušnom dijelu godine, a prosječna mjesečna količina oborina iznosila je približno 16 milimetara.

Te dodatne oborine povećale su rast vegetacije i intenzitet fotosinteze, što se odrazilo i na promjene u koncentraciji ugljikova dioksida iznad pustinje.

Prema mjerenjima, koncentracija CO₂ iznad tog područja smanjila se s oko 416 dijelova na milijun tijekom sušne sezone na približno 413 ppm u kišnom razdoblju.

Ranija istraživanja sugerirala su da bi Taklamakan mogao djelovati kao ponor ugljika, ali su se uglavnom fokusirala na sposobnost pijeska da privremeno apsorbira CO₂.

Problem je što pijesak nije stabilan spremnik ugljika. Kada temperature porastu, zrak u pijesku se širi i dio pohranjenog ugljika može se ponovno osloboditi u atmosferu.

Novo istraživanje sugerira da je vegetacija uz rubove pustinje stabilniji način skladištenja ugljika, jer biljke dugoročno vežu CO₂ kroz fotosintezu i organsku tvar u tlu.

Prema riječima profesora Yunga, Taklamakan sada predstavlja prvi primjer velikog pustinjskog područja u kojem se ljudskim intervencijama povećava uklanjanje CO₂ iz atmosfere.

Iako znanstvenici i dalje proučavaju koliko će ovaj projekt dugoročno utjecati na širenje pustinja i klimatski sustav, rezultati pokazuju da bi ovakvi projekti mogli postati model za slične inicijative u drugim sušnim regijama svijeta.