Američka kopnena invazija na Iran? Stručnjaci tvrde: Bio bi to rat gori od Afganistana

Rastuće napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ponovno su otvorile pitanje koliko bi u stvarnosti bila zahtjevna eventualna kopnena vojna operacija na teritoriju te države.

Vojni analitičari već godinama upozoravaju da je Iran jedna od najtežih zemalja na svijetu za kopnenu invaziju – zbog kombinacije geografije, veličine teritorija i snažnih lokalnih vojnih struktura koje bi se mogle pretvoriti u dugotrajan gerilski otpor.

Iran je među najvećim državama na svijetu. Njegova površina prelazi 630 tisuća četvornih milja, a populacija je veća od 93 milijuna stanovnika. Sam teritorij veći je od ukupne površine nekoliko zapadnoeuropskih država zajedno – uključujući Francusku, Njemačku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku i Portugal.

Takva veličina već u startu predstavlja ozbiljan logistički izazov za svaku vojsku koja bi pokušala provesti široku kopnenu operaciju.

Planinski teren koji mijenja pravila ratovanja

Velik dio iranskog teritorija prekriven je planinama, što znatno otežava bilo kakvu vojnu operaciju velikih razmjera.

Tri velika planinska sustava dominiraju zemljom:

1. Zagros – lanac koji se proteže gotovo tisuću milja od granice s Turskom prema Hormuškom tjesnacu
2. Alborz – planinski sustav uz Kaspijsko more
3. Makran – planine uz obalu Omanskog zaljeva

U planinskom lancu Alborz nalazi se i najviši vrh države – Damavand, visok više od 18 tisuća stopa.

Prema dostupnim analizama, brojni iranski vojni i nuklearni objekti smješteni su upravo u planinskim područjima, što ih čini dodatno zaštićenima od napada.

Planinsko ratovanje smatra se jednim od najtežih oblika vojne operacije. Prema podacima NATO-ova Centra izvrsnosti za planinsko ratovanje, takav teren:

1. otežava pristup vojnim ciljevima
2. usporava kretanje vozila i logistike
3. povećava rizik od vremenskih nepogoda
4. prisiljava vojske na djelovanje u manjim i ranjivijim jedinicama

U takvim uvjetima napadačke snage često gube prednost u tehnici i brojnosti.

Gerilski otpor koji bi mogao trajati godinama

Dodatni problem za bilo kakvu invaziju predstavlja Iranska revolucionarna garda, snažna vojno-politička struktura koja ima velik utjecaj unutar države.

Prema procjenama analitičara, ta organizacija može mobilizirati velik broj boraca obučenih upravo za gerilsko ratovanje, odnosno dugotrajne sukobe protiv tehnološki nadmoćnijeg protivnika.

Vojni analitičar Kris Osborn upozorio je na scenarij u kojem bi rat mogao trajati znatno dulje od same početne invazije.

“Čak i ako bi Sjedinjene Države porazile iransku konvencionalnu vojsku, te neregularne snage mogle bi nastaviti boriti se godinama”.

Takva strategija podsjeća na iskustva iz ratova u Afganistanu i Iraku, gdje su gerilske skupine nastavile djelovati i nakon pada službenih vojnih struktura.

Močvare, pustinje i ekstremni uvjeti

Iako Iran većinom karakteriziraju planine, postoje i druga geografska područja koja predstavljaju dodatne prepreke za vojne operacije.

Jedino veće područje bez planinskog reljefa nalazi se u provinciji Huzestan, uz obalu Perzijskog zaljeva. No i ondje se vojske suočavaju s drugim problemom – velikim močvarnim područjima.

U takvom terenu:

1. teška vojna vozila lako zapinju u natopljenom tlu
2. kretanje je ograničeno na uske i predvidive rute
3. logistika postaje sporija i ranjivija

Iran također ima velike pustinjske i slane ravnice, među kojima su najpoznatije Dasht-e Kavir i Dasht-e Lut. Ta područja zajedno pokrivaju oko 50 tisuća četvornih milja.

Ratovanje u takvim uvjetima donosi dodatne izazove:

1. ekstremne temperature
2. nedostatak vode
3. slaba prometna infrastruktura
4. otežana opskrba vojske

Strateški Hormuški tjesnac

Geopolitičku važnost Irana dodatno naglašava Hormuški tjesnac, jedan od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu.

Kroz taj uski morski koridor u normalnim okolnostima prolazi oko petine globalne trgovine naftom.

Blizina iranskih pomorskih snaga tom području znači da bi svaka vojna operacija mogla imati izravan utjecaj na globalno tržište energije, ali i na sigurnost pomorskog prometa.

Napadi na brodove ili blokada prolaza mogli bi izazvati velike poremećaje u svjetskoj trgovini.

Vjerojatniji scenarij: ograničene specijalne operacije

Zbog svih navedenih faktora mnogi stručnjaci smatraju da bi potpuna kopnena invazija bila iznimno rizična opcija.

Profesor Thomas Bonnie James iz katarskog AFG Collegea smatra da je znatno realniji scenarij izvođenje ograničenih vojnih operacija.

“Puno je vjerojatnije da bi se radilo o ograničenim, specijaliziranim operacijama malih jedinica usmjerenih na specifične objekte”.

Takve operacije mogle bi biti usmjerene na ključne iranske nuklearne objekte, među kojima se često spominju:

1. Natanz
2. Fordow
3. nuklearni centar Isfahan

Cilj bi bio prikupljanje obavještajnih podataka, neutralizacija infrastrukture i osiguravanje osjetljivog nuklearnog materijala.

Operacije visokog rizika

Ipak, čak i ograničene vojne akcije u Iranu nosile bi velik stupanj opasnosti.

Analitičar Neil Quilliam iz londonskog instituta Chatham House upozorava da bi takve misije bile među najzahtjevnijima u modernom ratovanju.

“To bi bile visokorizične, složene i dugotrajne operacije koje bi se odvijale u vrlo neprijateljskom okruženju i protiv objekata snažno zaštićenih sigurnosnim snagama”, rekao je.

Uz složen teren, snažne lokalne vojne strukture i strateški položaj zemlje, Iran ostaje jedna od država u kojoj bi svaka velika kopnena operacija predstavljala iznimno težak vojni pothvat.