Zašto negiraju postojanje “logora u dvorani SPENS”, a koji je evidentno i nesporno postojao?

Bivši hrvatski policijski istražitelj i političar Nikola Kajkić objavio je na društvenim mrežama tekst u kojem ponovno otvara pitanje događaja iz 1991. godine i tvrdi da je dvorana SPENS u Novom Sadu služila kao svojevrsni logor za Hrvate i druge nesrbe nakon pada Vukovara.

Kajkić se u objavi zapitao zašto se, kako navodi, negira postojanje “logora u dvorani SPENS”, iako prema njegovu mišljenju postoje brojni dokazi da su tamo dovođeni zarobljeni civili i branitelji.

Zarobljenici iz Vukovara odvođeni u Srbiju

Prema Kajkićevim tvrdnjama, nakon okupacije Vukovara 1991. godine dio zarobljenih Hrvata prebacivan je u objekte u Srbiji gdje su bili zadržavani protiv svoje volje.

Kao mjesta zatočenja navodi više lokacija koje su se, prema različitim izvorima, spominjale u kontekstu ratnih zarobljeničkih logora:

1. Sremska Mitrovica
2. Stajićevo
3. Begejci
4. Beograd
5. Niš
6. Novi Sad (SPENS)
7. Sombor

Kajkić ističe kako se u nekim dokumentima i objavama srpskih organizacija mladih također spominju navedene lokacije kao mjesta gdje su tijekom 1991. i 1992. godine bili smješteni zarobljenici iz Hrvatske.

“Razlika između logora i prihvatnog centra”

U objavi pokušava razjasniti i terminološku razliku između logora i sabirnog ili prihvatnog centra.

Kako navodi, logor je prostor u koji se osobe prisilno dovode i zadržavaju, uz ograničavanje slobode kretanja. Nasuprot tome, prihvatni ili sabirni centar definira kao mjesto u koje ljudi dolaze dobrovoljno i iz kojeg mogu slobodno otići.

Prema njegovu tumačenju, dvorana SPENS u Novom Sadu ne bi se mogla smatrati prihvatnim centrom jer su ondje, tvrdi, zarobljenici dovođeni protiv svoje volje nakon pada Vukovara.

Tvrdnje o selekciji zarobljenika

Kajkić tvrdi da je u objektu navodno provođena svojevrsna trijaža zarobljenika, pri čemu su među dovedenim civilima i vojnicima traženi branitelji Vukovara.

Prema njegovim riječima, u slučajevima kada bi među zatočenima bili identificirani pripadnici hrvatskih snaga, uslijedila su zlostavljanja, a neki od zarobljenika, tvrdi, nisu preživjeli.

“Žrtve traže priznanje i ispriku”

Kajkić u objavi naglašava kako, prema njegovu mišljenju, žrtve ne traže ništa više od priznanja onoga što se dogodilo.

Dodaje kako bi, smatra, uz priznanje postojanja logora bilo ljudski izraziti žaljenje i ispriku za zločine počinjene tijekom rata.

Reakcije u javnosti

Objava dolazi u trenutku kada se u javnosti ponovno raspravlja o nastupima pojedinih hrvatskih glazbenika u Srbiji. Kajkić je pritom spomenuo i pjevača Tonija Cetinskog, čiju odluku razumije, dok za mlađe izvođače navodi kako ih ne treba osuđivati zbog profesionalnih odluka.

Tema ratnih logora u Srbiji za hrvatske zarobljenike iz Domovinskog rata i dalje je jedna od osjetljivijih u odnosima između Hrvatske i Srbije, a povremeno se vraća u javni prostor kroz svjedočanstva bivših zarobljenika, političke rasprave i povijesna istraživanja.